U početku bijaše... ništa?

Misaono putovanje kroz početak vremena i postanak svemira

-Jeste li ikada razmišljali o tome što je bilo u početku? Znate ono, što je bilo prvo? To jest, što je to bilo što je prvo nastalo, u najranijem trenutku vremena? Je li se ikada vaš mozak napregnuo oko tog pitanja?

„Stani malo,“ reći ćete, „nije li moguće da u početku nije bilo ničega? Da prije trilijardi godina nije postojalo ama baš ništa?“ To je svakako dobra teorija. Razmotrimo je malo pomoću jedne analogije.

Recimo da imate jednu veliku sobu. Potpuno je zatvorena i velika je kao nogometno igralište. Zatvorena je hermetički, nema vrata ni prozora, niti ikakvih rupa u zidovima. U njoj se nalazi... ništa. Apsolutno ništa. Nikakva čestica. Nimalo zraka. Niti čestica prašine. Nimalo svjetla. To je zapečaćena prostorija u kojoj je mrkli mrak.

Recimo da je vaš cilj da nešto, bilo što, bude u sobi. Ali pravilo je da ne možete koristiti ništa izvana kako bi nastalo nešto u sobi. Što ćete učiniti?

Možda ste pomislili kako biste mogli pokušati izazvati iskricu? Tada bi u sobi bilo svjetla, barem na trenutak. To bi bilo bar nešto. Da, ali vi ste izvan sobe. Prema tome, to nije dopušteno. Da, ali što ako pokušate nešto teleportirati unutra, kao što to rade u Zvjezdanim stazama? Hm, niti to ne bi bilo dopušteno, jer bi uključivalo korištenje stvari izvan sobe, a to je protiv pravila. Dakle imamo dilemu: morate izazvati postojanje nečega u sobi koristeći samo ono što je u sobi. U našem slučaju, to je ništa.

Razmišljajući dalje dolazite do zaključka: „Možda će se nakon određenog vremenskog razdoblja u sobi jednostavno pojaviti sićušna čestica nečega.“

Iskreno, kod ove teorije javljaju se tri problema. Prvo, vrijeme samo po sebi ne uzrokuje ništa. Stvari se događaju tijekom vremena, ali vrijeme nije to koje uzrokuje događaje. Na primjer, ako čekate 30 minuta da se ispeku kolači, tih 30 minuta ih neće ispeći, već će to učiniti vrućina pećnice. Kada biste ostavili kolače na stolu 30 minuta umjesto da ih stavite u pećnicu, kolači neće biti pečeni.

Dakle, ako imamo potpuno zatvorenu prostoriju u kojoj nema apsolutno ničega, 30 minuta neće ništa promijeniti. Međutim, što ako čekamo eone godina? Pa eon je samo gomila petnaestominutnih segmenata naredanih jedan iza drugoga. Ako ostavite vaše kolače na stolu jedan eon, hoće li kolači biti ispečeni?

Drugi problem je sljedeći: zašto bi se uopće nešto samo pojavilo u praznoj sobi? Nešto bi trebalo imati razlog za svoje nastajanje. No u sobi nema ničega. Dakle, što bi moglo spriječiti da to i dalje ostane tako? Unutra nema ničega što bi uzrokovalo nastanak nečega. Pa i sam razlog za nastanak nečega mora doći iznutra.

A što ako nastane samo čestica nečega? Sigurno je veća šansa da nastane sićušna čestica nego nešto veće, poput nogometne lopte?

To nas dovodi do trećeg problema: veličina. Kao i vrijeme, veličina je apstraktna. Ona je relativna. Recimo da imate tri lopte različite veličine. Jedna je tri metra u promjeru, druga metar i pol, treća je nogometna lopta. Koja će se najvjerojatnije materijalizirati u našoj sobi? Nogometna lopta? Ne! Vjerojatnost je jednaka za sve tri lopte. Veličina nije u pitanju. Pitanje je može li bilo koja lopta bilo koje veličine jednostavno nastati iz ničega u našoj praznoj, hermetički zatvorenoj prostoriji.

Ako smatrate da nogometna lopta ne bi mogla nastati u našoj sobi, koliko god puno vremena proteklo, morate zaključiti da isto ne bi bilo moguće niti za jedan jedini atom. Veličina nije u pitanju. Vjerojatnost da će se atom materijalizirati bez razloga u praznoj prostoriji jednaka je vjerojatnosti da će se u njoj bez razloga materijalizirati hladnjak.

Rastegnimo sada malo našu analogiju. Doslovno je rastegnimo. Uzmimo našu veliku, praznu, mračnu sobu i rastegnimo je beskonačno u svim smjerovima. Sada ne postoji ništa izvan sobe, jer je ta soba sve što postoji.

U toj beskonačnoj prostoriji nema ni svjetla, ni zrnca prašine, ni ikakve druge čestice, niti zraka, ni ikakvih elemenata ili molekula. To je apsolutna ništavnost. Nazovimo je Apsolutno Ništa.

Nameće se pitanje: Ako je prije bilijardi i trilijardi godina postojalo samo Apsolutno Ništa, ne bi li i danas još uvijek postojalo samo Apsolutno Ništa? Upravo tako! Nešto , koliko god malo, ne može nastati iz Apsolutno Ničega. Još uvijek bi postojalo samo Apsolutno Ništa.

Što dakle zaključujemo? Da Apsolutno Ništa zapravo nikada nije moglo postojati. Zašto? Jer da je Apsolutno Ništa ikada postojalo, još uvijek bismo imali Apsolutno Ništa! Da je Apsolutno Ništa ikada postojalo, ne bi bilo ničega izvan Apsolutno Ničega da uzrokuje postanak nečega.

No, očigledno, danas postoji nešto. Čak štoviše, postoji puno toga. Na primjer, vi ste nešto što postoji. Dapače, vi ste vrlo važno nešto. Vi ste živi dokaz da Apsolutno Ništa nikada nije moglo postojati.

Dakle, zaključujemo da je uvijek moralo postojati barem Nešto. A što je to bilo? Je li to jedna ili više stvari? Je li to bio atom? Čestica? Molekula? Nogometna lopta? Lopta mutant? Hladnjak? Kolači?

Ako želite saznati što je to bilo, pročitajte Nešto.

Kako započeti osoban odnos s Bogom

Imam pitanje ili komentar...