Kako možemo imati život poslije smrti

Je li moguće znati hoćete li živjeti i poslije smrti? Moguće je. Ovo je istinita priča.

Autor: Steve Sawyer

Na pučini države Maine, u gustoj magli, nalazio se brod Ratne mornarice. Ove noći pomorski dočasnik je u daljini ugledao fiksiranu svjetlost i odmah je otišao to prijaviti kapetanu. „Pred nama je u daljini svjetlo koje ide ravno k nama, što želite da učinim?“ Kapetan mu je rekao da signalizira plovilu da promijeni kurs. Plovilo je signaliziralo: „Ne, nego vi promijenite kurs.“ Kapetan je opet rekao dočasniku da zapovjedi drugome plovilu da odmah promijeni kurs. Odgovor je opet glasio: „Ne, nego vi promijenite kurs.“ Dočasnik je u posljednjem pokušaju poslao drugom plovilu sljedeću poruku: „Ovdje kapetan bojnog broda Američke ratne mornarice. Iz ovih stopa promijenite kurs.“ Odgovor je glasio: „Ne, nego vi promijenite kurs. Ovdje je svjetionik.“

Ova priča ilustrira kako se mi ljudi često suočavamo s boli i patnjama. Mi uvijek želimo da okolnosti u kojima se nalazimo promijene svoj smjer, umjesto da mi sami promijenimo smjer kako bismo se suočili s okolnostima. Moj život je savršeni primjer ovoga.

Rođen sam s hemofilijom, poremećajem krvi koji dovodi to oticanja kostiju i zglobova i to bez nekog posebnog uzroka. Hemofilija se liječi bjelančevinama dobijenim iz donirane krvi. Negdje između 1980. i 1983. godine jedan od davatelja krvi iz mog donatorskog fonda bio je zaražen virusom HIV-a. Zbog toga su svi lijekovi koje sam primio iz tog konkretnog fonda (vjerojatno stotine njih) bili zaraženi HIV-om. Kasnije sam na isti način dobio hepatitis C.

Zapravo mi nisu rekli da sam HIV pozitivan sve dok nisam bio u drugom razredu srednje škole. Kad sam saznao da sam pozitivan, moja prva reakcija bila je tipična reakcija osobe koja se susrela s nečim s čime se ne zna nositi. Jednostavno sam poricao da sam HIV-pozitivan i nastojao sam hiniti kao da nisam. HIV ne boli poput hemofilije. Kod hemofilije, kad zglobovi i mišići oteknu, vrlo je bolno. Međutim, HIV nema izvanjske simptome. Neprimjetan je pa je bilo lako glumiti da ga nema. Tako su se i moji roditelji nosili s time. „Dobro izgledaš, izgledaš u redu, sigurno je sve u redu,“ govorili bi mi.

Poricanje pomaže na neko vrijeme

Odličan primjer ovakvog poricanja nalazimo u filmu „Monty Python i potraga za Svetim gralom.“ Prolazeći šumom, u jednoj sceni kralj Arthur nailazi na viteza u pohabanom crnom oklopu. Vitez mu je stao na put i kralj Arthur shvaća da će proći tim putem jedino ako porazi viteza u boju. Nastupa boj tijekom kojeg kralj Arthur uspijeva odrezati ruku crnom vitezu. Kralj Arthur vraća mač u korice, nakloni se i počinje koračati dalje, a vitez mu kaže: „Ne!“ Na to kralj Arthur odvrati: „Odrezao sam ti ruku!“ Vitez baca pogled na ruku i odgovara: „Nisi!“ Kralj Arthur gleda na tlo i govori: „Eno tvoje ruke!“, na što vitez odgovara: „To je tek ogrebotina.“ Kralj Arthur shvaća da će morati opako izrezati toga momka ne bi li mogao proći. Bitka se nastavlja i Arthur odsijeca vitezu sve udove sve dok od viteza nije ostao samo trup na tlu, s glavom na vrhu. I kad je kralj Arthur nastavio ići svojim putem, vitez je i dalje dovikivao: „Vrati se, kukavice, odgrist ću ti koljena!“

Iz ove priče i slijepac vidi da je vitez poricao svoje stvarno stanje. Nije se mogao suočiti s činjenicom da je izgubio bitku. Premda je ovo humorističan prikaz poricanja, ako mu se prepustimo, posljedice će biti vrlo stvarne. Da sam ja nastavio poricati činjenicu da sam HIV pozitivan, možda ne bih poduzimao mjere predostrožnosti kad bih se porezao, i mogao sam se ozbiljno ozlijediti ili čak izazvati nečiju smrt. Međutim, poricati tako nešto vrlo je opasno i bolno. Kad toliko dugo potiskujete tako nešto i hinite da nečega nema, to se nagomilava, dok konačno ne eksplodira.

Tri sam godine uspješno poricao da sam HIV-pozitivan. Međutim, tijekom četvrte godine studija jako sam obolio. Simptomi bolesti počeli su se ispoljavati. T limfociti su bijela krvna zrnca koja se bore protiv infekcija. Prema broju T limfocita u organizmu možete odrediti jeste li HIV-pozitivni i imate li AIDS. Kad vam broj T limfocita padne ispod 200, tada se smatra da ste oboljeli od AIDS-a. Broj mojih T limfocita iznosio je 213 i bio je u opadanju. Bio sam vrlo bolestan i blijed. Nisam mogao jesti. Više nisam mogao hiniti da moja bolest nije stvarna. Bila je vrlo, vrlo stvarna.

Kušnja da krivimo druge

Više nisam mogao poricati činjenice, stoga sam morao otkriti novi način borbe sa svime što mi se događalo. Najprije sam pokušao okriviti nekoga drugoga. Smatrao sam da bi mi bilo lakše kad bi netko došao i rekao mi: „Stevene, ja sam kriv za ovo, čovječe, stvarno mi je žao.“ Zato sam u prvom redu odlučio okriviti cijelu homoseksualnu zajednicu. To bi bilo jednostavno rješenje. Međutim, kad sam malo razmislio, zaključio sam da je glupo okrivljavati cijelu određenu skupinu ljudi za svoj problem. Zatim sam odlučio okrivljavati Boga. Tada još zapravo nisam vjerovao u Boga, ali sam zaključio da, ako netko drži konce u rukama, to mora biti biti Bog. Zato sam krivio Boga.

Kad nađete metu na koju ćete usmjeriti svu bol koja se nakupila u vama, tada to prerasta u ljutnju, a konačno se pretvara u bijes. Počeo sam ljutnjom rješavati sve situacije u kojima se nađem. Kad god bi mi netko rekao nešto čime bi me naljutio, ja bih eksplodirao. Udarao bih po zidovima. Uništavao bih po sobi. Takve stvari.

Međutim, shvatio sam da gnjev pomućuje razum i smeta mi u racionalnom postupanju. Što je još gore, tada ranjavam svoje najmilije. Daleko je bolje suočiti se s boli plakanjem, jer tako nećemo nikoga povrijediti i bit će nam mnogo, mnogo lakše.

Jednom sam sjedio u svojoj sobi i dosegao sam samo dno. Bilo mi je jako loše, izgubio sam strašno puno kilograma. Vikao sam, psovao Boga, udarao zidove po sobi, a onda je moj tata ušao u sobu i zatvorio vrata za sobom. Moj tata je liječeni alkoholičar. Na sastancima Udruge liječenih alkoholičara doznao je za višu silu, doznao je za Boga. Tata me je pogledao i rekao mi: „Steve, znaš, ja ti ne mogu pomoći. Liječnici ti ne mogu pomoći. Mama ti ne može pomoći. Sam sebi ne možeš pomoći. Sad ti jedino Bog može pomoći.“ Zatim je izišao iz sobe i zatvorio vrata.

Može li mi Bog pomoći?

Ja sam upravo završio s psovanjem Boga pa nisam smatrao da sam u poziciji gdje bih mogao tražiti njegovu pomoć. Međutim, nisam imao izbora, nego sam se spustio na koljena i u suzama sam rekao: „U redu, Bože, ako te ima, pomoći ćeš mi pa ću ja pomoći tebi.“ U vrlo kratkom roku vratio sam svoju kilažu. Broj limfocita m je skočio na oko 365, što je vrlo dobro. I osjećao sam se sjajno. Osjećao sam se sjajno. Tek tako. Zatim sam pomislio: „U redu, hvala, Bože. Lijepo od tebe. Do viđenja.“

Diplomirao sam i otišao na fakultet na prijamni ispit prije prve godine. Tada sam upoznao svog cimera. Došao sam, napisao ispit i ugledao visokog, mršavog plavokosog momka, koji mi je rekao: „Hej, ti mi izgledaš kao normalan momak. Hoćeš li mi biti cimer?“ Pomislio sam: „Ti baš i ne djeluješ tako, ali može.“ Postali smo cimeri, a na kraju i najbolji prijatelji. Doznao sam da je moj cimer kršćanin. Tada sam imao neko svoje mišljenje o kršćanima. Smatrao sam da su kršćani licemjerni ljudi koji na svakog gledaju s visoka i osuđuju. Smatrao sam da kršćani mogu jedino biti takvi. Međutim, moj cimer nije bio takav.

Moj cimer patio je od disleksije. Kad bi se počeo nervirati tijekom učenja, primijetio sam da u trenucima kad bih ja počeo udarati po zidovima i uništavati sve, on zastaje, zatvara oči, moli se, duboko uzdiše i počinje ponovno. To me šokiralo. Pomislio sam: „Kako to da ne razbijaš stvari oko sebe? Moraš nešto razbiti!“ Doista me zadivilo što je mogao postupati tako kako je postupao.

Cimer me ubrzo pozvao da mu se pridružim u Daytona Beachu za vrijeme proljetnih praznika. Dok smo bili ondje, moj prijatelj je počeo razgovarati s nekim tko je bio pokraj nas na plaži. Isprva smo razgovarali o uobičajenim, svakodnevnim stvarima. Zatim se moj prijatelj odlučio upustiti u dublja i teža pitanja. Ja nisam bio raspoložen za to. Mnogo toga me je mučilo. Teško je kad znate da ćete umrijeti mladi. Zbilja nisam htio razgovarati o tome s nepoznatim ljudima na plaži, pa sam se polako povukao iz razgovora. Oni su nastavili razgovarati i do kraja je moj prijatelj pokušao objasniti u što on kao kršćanin vjeruje. Uvijek sam imao predodžbu o tome što je kršćanin, ali nikad nisam zapravo znao u što kršćani vjeruju ili što misle. Zato sam odlučio na jedno uho prisluškivati što ima za reći.

Život poslije smrti: ono što nam Bog pruža

Ne znam hoću li ovo moći objasniti tako dobro kao on, ali rekao je otprilike ovako nešto: „Jasno, vjerujem u Boga. I vjerujem da nas je Bog stvorio kako bismo ga poznavali. Međutim, mi ga ne želimo poznavati pa ga odbacujemo. Takvo odbacivanje Boga, ova pobuna – bilo da je riječ o aktivnoj pobuni protiv Boga ili o pasivnoj ravnodušnosti – u Bibliji se naziva grijehom. Ne volim riječ „grijeh“, nego to nazivam odbacivanjem Boga. Zato što smo to učinili, a stvoreni smo da bismo poznavali Boga, moramo biti kažnjeni. Kazna za našu pobunu je smrt: svi mi umiremo. Postoji i duhovna smrt, odnosno odvojenje od Boga.“ Pomislio sam: „Vesele li priče.“

Ja sam rekao: „Ali Bog nas voli.“ On mi je odgovorio: „Ali Bog je isto tako i pravedan. Ljubav bez pravde nema smisla.“ Nisam ga baš razumio. Nastavio je: „Zamisli osobu koju voliš najviše na svijetu, osobu za koju bi odmah dao život. Zatim zamisli kako guraš tu osobu od sebe i jako dugo je ne vidiš. Zatim jednoga dana ugledaš tu osobu na pedeset metara, potrčiš k njoj i raširiš ruke da je zagrliš, a osoba te zaustavi i kaže: 'Ne, ti si otjerao mene, sjećaš se?' A sad zamisli da tako guraš od sebe Boga, najveću ljubav u svemiru.“

Pomislio sam: „O, pa to ne valja.“ Moj prijatelj je nastavio: „Na sreću, tu nije kraj priče. Budući da nas Bog toliko voli, odlučio je da će sam platiti našu kaznu umjesto nas. Poslao je svoga Sina Isusa na križ da umre umjesto nas. A budući da je Isus, kao Bog u tijelu, živio bezgrešnim životom, mogao je platiti kaznu za druge. On je platio kaznu umjesto nas.“

Zatim je rekao: „Tri dana kasnije, Isus je ustao iz mrtvih. Pobijedio je duhovnu smrt i pružio nam vječni život. Sad nećemo samo umrijeti, nego ćemo i provesti vječnost s najvećom ljubavlju u svemiru.“

A zatim je nastavio: „Ali, kvaka je u tome što, iako nam je Bog sve to dao i platio je kaznu, ako ne prihvatiš ponudu... pa, o tebi ovisi.“ I dalje nisam shvaćao, a na svu sreću, nije ni naš drugi sugovornik. Zato je moj prijatelj rekao: „Dobro, zamisli da voziš auto. Ideš brzinom od 130 km, a dopušteno je 50. Juriš tako, zaustavi te policajac i napiše ti kaznu. Sutradan moraš otići na sud i platiti kaznu. Kad uđeš u sudnicu, vidiš da je sudac zapravo tvoj tata. Pomišljaš: 'Pa to je moj tata'. Tata te pogleda i upita: 'Steve, jesi li prekršio zakon?' Ti odgovaraš: 'Jesam.' 'U redu, moraš platiti 500 dolara kazne ili ideš u zatvor na dva dana.' Zatim udara čekićem o stol i to je to.“

„Budući da je pravedan i pošten, morao ti je izreći kaznu. Međutim, tada je ustao sa sudačkog stolca, skinuo odoru, posegnuo u džep i dao ti 500 dolara. Zbog toga što te voli, platit će kaznu umjesto tebe. Međutim, ti to moraš prihvatiti. On stoji pred tobom s 500 dolara u ruci i govori: 'Evo, izvoli.' Tako isto možeš i Bogu reći: 'Ne, hvala, radije ću provesti vječnost daleko od tebe.' Odluka je na tebi.“

Kako možemo imati život poslije smrti

Moj cimer je dalje objasnio da možemo prihvatiti plaćanje ove kazne u molitvi. Rekao je: „Trebaš samo prihvatiti da je Bog platio kaznu umjesto tebe. To je Božja milost. Ne moraš ni na koji način zaslužiti ovo. To je Božji dar.“ Tad sam prvi put čuo za milost. Rekao mi je: „To je dar koji prihvaćaš vjerom u molitvi.“ Moj prijatelj se ponudio da će pomoliti sa svojim sugovornikom. Dok se on molio naglas, molio sam se i ja, ali u sebi.

Od tog trenutka moj život je postao bitno drugačiji. Više nisam morao noću lijegati pitajući se hoću li se sutra ujutro probuditi. Više se nisam plašio smrti, jer smrt ne bi bila samo tama i mrak. Sada, kad umrem, provest ću cijelu vječnost s Onim tko me najviše voli u cijelom svemiru. Kakvo oslobođenje!

I moji roditelji su prihvatili da je kazna plaćena. Kao i ja, i oni su se pomolili Bogu. I njihovi životi su se potpuno promijenili. Nevjerojatno mi je pomisliti da bi mi dopustili da otputujem od njih, jer ću vjerojatno živjeti još samo šest mjeseci. Zamislite kako je njima bilo teško stajati i gledati kako im sin umire. I bili su bespomoćni. Ali sad je jedini razlog zbog kojeg se mogu nositi s time, i jedini razlog zašto se ja mogu nositi s time, taj što svi mi poznajemo Krista.

Želim vam pružiti priliku da prihvatite to što je Bog podnio kaznu umjesto vas. Kad biste imali lijek za AIDS, uvjeren sam da biste mi ga ponudili. Ja znam kako doći u vječnost, to je Božji dar. Stoga vam želim ponuditi ovaj dar. Ako prolazite kroz nešto što ne možete nositi sami, a želite da netko bude uz vas i podigne vas kad vas cijeli svijet udara i zabija vam nož u leđa, tada se pomolite sa mnom. Ovo neće biti nekakva magična riječ ili formula. Nije u pitanju niti neko emocionalno nabrijavanje. U pitanju je početak upoznavanja Boga. Kao što je slučaj sa svim drugim odnosima, i za ovo je potrebno vrijeme i trud. Ali pozivam vas: ako doista mislite da vam ovo treba, nemojte propustiti priliku. Ovo je besplatni dar.

Sada ću se pomoliti. Ne morate zatvarati oči, saginjati glavu, sklapati ruke ili vikati: „aleluja!“. Molitva se tiče stava srca. Molitva je kad kažete Bogu: „Bože, prekršio sam zakon. Odbijao sam te. Želim prihvatiti to što si platio kaznu umjesto mene i vratiti se k tebi.“ Ako to želite učiniti, pomolite se ovako: „Gospodine Isuse, trebam te. Hvala ti što si umro na križu za mene. Molim te da stupiš u moj život i učiniš od mene osobu kakva sam oduvijek htio biti. Amen.“

Ako ste iskreno molili ovu molitvu, upravo ste započeli najznačajniji mogući odnosom koji čovjek može uspostaviti: odnos s Bogom. A molitva nije kraj. Odnos s Bogom je proces. To znači da ćete se svakodnevno pouzdavati u Boga i ne činiti nužno ono što biste vi htjeli ili što vam se sviđa, nego ono što Bog želi od vas. Ljudi mi znaju reći: „Tebi je kršćanstvo pomoglo i to je u redu. Zar drugima ne mogu pomoći neke druge religije?“ To je dobro pitanje. Vjerujem da nam je Bog pružio samo jedan način kako možemo doći k njemu – Isusovu smrt na križu – iako i u drugim religijama ima ponešto istine. Uglavnom su u pitanju moralni kodeksi: „Čini to i to sedam puta dnevno i bit ćeš bliži Bogu.“ Ali ako nastojite trudom stići do Boga, koliko truda je dovoljno? Kako ćete znati da ste postigli cilj?

U tome nalazimo istinitost kršćanstva: u Božjoj milosti. Svjesni da nikako ne možemo postići Božje savršenstvo, možemo se osloniti na Božje oproštenje. Cilj je hoditi njegovim putem, iako ćemo često pogriješiti. Griješit ćete, ali nastavite ići dalje, trudite se i pouzdajte se u Božju milost. Molite se. Čitajte Bibliju. Saznajte što Bog želi od vas. Jednog ćete dana pronaći mir. Možda će to biti tek kad stignete u nebo, ali tad će taj mir biti vječan.

Ako bolujete od simptoma HIV-a, od hemofilije ili hepatitisa C poput Stevea, ili vas možda muče drugačiji životni problemi, i želite vidjeti još jedno objašnjenje onoga što vam je Steve poručio, pročitajte: Osobno poznavati Boga.

Upravo sam pozvao Krista u svoj život. (Evo nekih korisnih informacija.)

Pozvao bih Krista u svoj život. Molim dodatna objašnjenja.

Imam pitanje...

Steve Sawyer umro je 13. ožujka 1999. od zatajenja jetara uslijed hepatitisa C. Neka vas njegova istinita priča potakne da predate svoj život Isusu, kao što je i on to učinio. U posljednjim danima svoga života Steve je rekao kako želi govoriti na „bar još jednom kampusu“. Zašto? „Ako sam morao dobiti ove bolesti koje me ubijaju samo zato da bi barem jedna osoba shvatila da može poznavati Krista, onda se isplatilo. U vječnosti jedino je to važno.“

Zašto možemo imati život poslije smrti

Ako prihvatimo Isusa, možemo imati vječni život. Dobra djela neće nas odvesti u nebo. Vječni život besplatni je dar svima koji vjeruju u Isusa. Iz Biblije...

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

„Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ (Izaija 53,6)

Isus je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Ivan 5,24)

„Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1. Korinćanima 15,55)

„Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni.“ (1. Ivanova 5,11-13)

Fotografije: Guy Gerrard i Tom Mills © Worldwide Challenge

Kako započeti osoban odnos s Bogom

Imam pitanje ili komentar...