Zašto je život tako težak?

„Zašto?“ Kad je život težak, možemo li imati mir?

Zašto ljudi obolijevaju od raka? Zašto potresi uništavaju cijele gradove? Zašto ljudi moraju toliko mnogo raditi kako bi zaradili jedva dovoljno da prehrane obitelj?

Vjerojatno često nesvjesno postavljamo ovakva pitanja. Međutim, rijetko to činimo svjesno. Toliko smo zauzeti životom da rijetko kad zastajemo i pitamo se: „Zašto?“

Međutim, tada se obično događa nešto što će nas probuditi. Naši roditelji se rastaju. Djevojka iz ulice ostane trudna sa 16 godina. Član obitelji obolijeva od raka. To nas drži budnima na neko vrijeme. Međutim, tada često počinjemo poricati. Dakako, dok nas opet ne pogodi neka tragedija ili nekakav nesklad. Tada obično mislimo kako nešto definitivno nije u redu, i kako život ne bi trebao biti takav.

Zašto se loše stvari događaju? Zašto svijet nije bolje mjesto?

Odgovor na pitanje „Zašto?“ postoji; nalazi se u Bibliji. Međutim, većina ljudi ne želi čuti takav odgovor, koji glasi: svijet je takav zato što smo mi sami tako htjeli.

Zvuči čudno? Što ili tko može promijeniti stanje stvari? Što ili tko može jamčiti život bez muke za svakoga i uvijek?

Bog bi mogao. Bog bi to mogao učiniti. Ali, on to ne čini. Barem zasad. Zbog toga, mi se ljutimo na njega. Govorimo: „Bog sigurno nije svemoguć i ispunjen ljubavlju. Kad bi bio takav, svijet bi bio drugačiji!“ Govorimo tako u nadi da će se Bog predomisliti. Nadamo se da ćemo ga krivnjom navesti da postupi drugačije. Međutim, on kao da ništa ne poduzima. Zašto?

Bog ništa ne poduzima, odnosno, još ne mijenja ništa, zato što nam daje ono što smo tražili: svijet u kojem ćemo smatrati Boga odsutnim i nepotrebnim.

Sjećate li se priče o Adamu i Evi? Oni su kušali „zabranjeno voće“. To voće bilo je ideja da mogu zanemariti što im je Bog rekao ili dao, i da mogu živjeti bez Boga. Jer, Adam i Eva su se nekako nadali da mogu postati poput Boga, ali bez Boga. Oni su pomislili da postoji nešto vrjednije od samoga Boga, nešto dragocjenije od poznavanja Boga. Ovakav ustroj svijeta, sa svim svojim manama, jest posljedica njihove odluke.

Njihova priča je priča svih nas, zar ne? Tko među nama nije, ako ne naglas, barem u sebi, rekao: „Bože, mogu ja ovo bez tebe. Učinit ću ovo sam. Hvala na ponudi“.

Svi smo mi pokušavali proživjeti život bez Boga. Zašto to činimo? Možda zato što smo povjerovali da postoji nešto dragocjenije i važnije od Boga. Za svakoga je to nešto drugo, ali stav je isti, a to je da Bog nije najvažniji u životu. Štoviše, najradije bismo sve učinili bez njega.

Što Bog kaže na to?

On to dopušta. Mnogi ljudi trpe bolne posljedice tuđih ili vlastitih odluka, koje su protivne Božjim putevima – ubojstvo, spolno zlostavljanje, pohlepa, laganje, prijevara, klevetanje, preljub, otmica, itd. Sve to čine ljudi koji su odbili pružiti Bogu potpuni pristup i utjecaj nad svojim životom. Oni žive kako smatraju da treba, zbog čega trpe i oni, i drugi ljudi.

Što Bog misli o svemu tome? On nije samozadovoljan. Štoviše, s pravom možemo reći nam Bog pruža ruku, da je milosrdan i nada se da ćemo mu se vratiti kako bi nam mogao dati stvarni život. Isus je rekao: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“1 Međutim, nisu svi spremni doći k njemu. Isus je to ovako prokomentirao: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.“2 I opet se Isus vraća na pitanje našeg odnosa s njim: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“3

Međutim, što ćemo onda kad život nije fer? Što kad doživimo nešto teško, što nismo izazvali mi sami, nego netko drugi? Kad postanemo žrtvom okolnosti, dobro je znati da i sam Bog trpi užasne postupke od ljudi. Bog jako dobro razumije kroza što prolazite.

Ništa u životu ne može biti bolnije od onoga što je Isus podnio za nas, kad su ga prijatelji napustili, kad su mu se rugali oni koji mu nisu vjerovali, kad su ga tukli i mučili prije nego što su ga razapeli, a zatim su ga prikovali za križ, izvrgnuli ga javnom ruglu i pustili ga da polako umire od gušenja. Bog nas je stvorio, ali je ipak dao čovječanstvu slobodu da ovo učini, kako bi se Pismo ispunilo i kako bi nas mogao osloboditi od našeg grijeha. Ovo nije iznenadilo Isusa. On je znao što se sprema, znao je za sve pojedinosti, svu bol i sve poniženje. „Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: ‘Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti’.“4

Zamislite kad biste znali da će vam se dogoditi nešto strašno. Isus zna što je emocionalna i psihološka bol. One noći za koju je Isus znao da će ga uhititi, otišao se moliti, ali je poveo i prijatelje sa sobom. „I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!' I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti'.“5 Iako se Isus povjeravao svojoj trojici prijatelja, oni nisu shvaćali koliko je duboka njegova patnja, a kad se Isus vratio s molitve, našao ih je kako spavaju. Isus zna što znači sam podnositi veliku bol i krajnju žalost.

Evo kako to Ivan objašnjava u svojem Evanđelju: „...bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime“.6 „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“7

Nema nikakve dvojbe da je svijet pun boli i velike patnje. Neke nepravde mogu se objasniti sebičnim postupcima ljudi. Neke druge se u ovom životu neće moći objasniti. Međutim, Bog nam daje samoga sebe. Bog nam pruža spoznaju da je i on patio, da je svjestan naše boli i naših potreba. Isus je rekao učenicima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“.8 Imamo mnogo razloga za strah, za uznemirenost, ali Bog nam daje svoj mir, koji je veći od problema s kojima se suočavamo. Na kraju krajeva, on jest Bog i Stvoritelj, onaj koji postoji oduvijek, onaj koji je stvorio svemir.

Pa ipak, on je u svojoj moći onaj koji nas intimno poznaje, zna čak i najsitnije i najbeznačajnije pojedinosti. Ako mu povjerimo svoj život, pouzdamo se u njega čak i kad se susrećemo s nevoljama, on će nas sigurno držati. Isus je rekao: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!“9 On se uhvatio u koštac s najvećom prijetnjom čovjeku – sa smrću – i pobijedio je. Ako mu vjerujemo, on nas može provesti kroz teške životne okolnosti i povesti nas u vječni život.

Možemo proživjeti život uz Boga ili bez njega. Isus se molio: „Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima“.10

Možda se pitate zašto je život tako težak. Odgovor na to jest da trebamo spoznati Božji mir. Želite li doznati kako upoznati Boga, pročitajte Kako upoznati Boga.

(1) Evanđelje po Mateju 11,28
(2) Evanđelje po Mateju 23,37
(3) Evanđelje po Ivanu 8,12
(4) Evanđelje po Mateju 20,17-19
(5) Evanđelje po Mateju 26,37-39
(6) Evanđelje po Ivanu 1,10-12
(7) Evanđelje po Ivanu 3,17-16
(8) Evanđelje po Ivanu 14,27
(9) Evanđelje po Ivanu 16,33
(10) Evanđelje po Ivanu 17,25-26

Kako započeti osoban odnos s Bogom

Imam pitanje ili komentar...